Costume e Società
0.00
Dobrodošli i hvala što gledate Costume e Società. Pet je godina točno od prvog ukazanja na jednom brijegu u Međugorju Gospe koja danas nosi ime tog slavenskog mjestašca. U svezi s tim događajem Crkva poziva na razboritost, no marijanska očitovanja su se izgleda u međuvremenu umnožila, bilo ih je već čak 7,000, kažu u Međugorju, a milijuni hodočasnika ovamo stižu svake godine sa nadom da će riješiti svoje probleme i svoje tjeskobe, u nadi da će, eto, doživjeti čudo.
"...milosti puna,
Gospodin s Tobom
blagoslovljena Ti među ženama..." (audio sekvenca molitve vidjelaca, --trebalo bi pogledati video zapis, Webmaster)
Već dvadeset godina, ljudi iz cijelog svijeta dolaze ovamo gdje šest osoba, četiri žene i dva muškarca, tvrde da vide Gospu. Na brijegu prvih ukazanja kamenje je uglačano stalnim prolaženjem hodočasnika. Preko milijun godišnje, kažu statistike.
"...kad sam grešna, kad sam grešna..." (audio sekvenca --pogledati video zapis, W.m.)
"Where do you come from?" "Odakle dolazite?"
"Canada."
"Zašto nosite ovo kamenje?"
"I wanna take some home for my kids to..." "To je uspomena iz Međugorja, želim ih odnijeti mojoj djeci."
Međugorje je samo seoce općine Čitluk u Hercegovini, naselje koje nastavaju siromašni hrvatski seljaci, vrlo vjerni Katoličkoj Crkvi, naselje nepoznato.
Sve dok se 24 lipnja 1981, jedne srijede, ne dogodi prvo ukazanje. Dvije djevojke, Ivanka Ivanković od petnaest godina i Mirjana Dragicević od šesnaest, se osamljuju da bi potajice pušile u podnožju brijega, kadli ugledaju na nebu blistavu siluetu. "To je Gospa!", kaže Ivanka. Vraćaju se u selo, ne vjeruju im.
No kasnije evo ih ponovo prema brijegu i ponovo se ukazuje isti lik. Ovog je puta s njima i Milka (greška: Marija, W.m.) Pavlović od 14 godina, Vicka Ivanković i Ivan Dragicević od 16, te Ivan (greška: Ivanka, W.m.) Ivanković od dvadeset.
Slijedećeg dana opet dolaze na sastanak Ivanka, Mirjana, Vicka te Ivan Dragicević. Njima se pridružuju Marija Pavlović od 16 godina i mali Ivan (greška: Jakov, W.m.) Čolo od 10. Bit će to konačna grupa vidjelaca. Ovoga puta Gospa, kažu djeca, govori. Otkriva se kao Blažena Djevica Kraljica Mira, preporučuje molitve i post.
Glas o ukazanjima širi se poput munje. Tisuće ljudi stiže u Međugorje, no Jugoslavija je pod komunističkim režimom. Djecu ispituje policija, vode ih u psihijatrijsku bolnicu u Mostaru, prijete im, a ipak ne mijenjaju izjave. "Ukazuje nam se Gospa." nastavljaju ponavljati.
Ovaj je dokumenat iz 1984. Šestoro vidjelaca imaju ukazanje u jednoj sobi župnog dvora.
"...
Oče naš koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje,
dođi kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja kako na nebu ta..."
[prekid uslijed ukazanja]
"koji jesi na nebesima
... "
Istina ili sugestija? Otac Jozo Zovko bio je župnik u Međugorju 81. godine.
Godinu i pol dana bio je utamničen što je branio vidioce.
"Ova djeca žive, recimo tako, u svijetu, ali ne pripadaju svijetu, i odabrani su iz svijeta. Imaju jedno sasvim posebno poslanje. Vidim s kakvom ljubavlju; velika je njihova ljubav; uspijevaju prenositi ove poruke i s takvom ustrajnošću. Neumorno. Podnijeli su slijepi, okrutni, nasilni komunistički režim. Oni su milost i oni su dar našem pokoljenju. Oni su jedan divan dobar primjer. (rekonstruirao sam smisao iz doslovnog govora o. Joze na talijanskom, koji je prepun grešaka, W.m.)"
Za razliku od o. Joze, tadašnji biskup, Msgn. Žanić, nije uopće povjerovao viđenjima i ožigosao je vidioce kao lažljivce.
"Kad bi bili smeteni, kad ne bi znali što da kažu, govorili bi između sebe: 'Što da kažemo Gospi. Što? Kaži ti. Ti! Ne. Ti kaži. Kako ne. Kaži, kaži! Gospe, koliko ćeš još dana biti s nama? Gospe, koliko ćeš još dana biti s nama?' Sada ne pričaju više tako glasno. Naučili su se kako se treba ponašati pri ukazanju, s novinarima, sa biskupom. Sve se promijenilo. Ali ja sve slijedim od početka. I baš vidim da su izmanipulirani. (rekonstruirao sam smisao iz doslovnog govora biskupa Žanića na talijanskom, koji također vrvi greškama, W.m.)"
"...sia i cattolici che..." (audio sekvenca --pogledati video zapis, W.m.)
Na istoj liniji i sadašnji mostarski biskup, Msgn. Ratko Perić. Radije ne bi dao intervju. Ali nam prosljeđuje ovo jezgrovito pismo:
"Ukazanja, čita se, su lažna, i Crkva ih ne priznaje."
Pa ipak u Međugorje neprestano stižu svećenici, biskupi, čak i kardinali.
"...Gesù Cristo... Eucarestia..." (audio sekvenca --pogledati video zapis, W.m.)
"Vi ste se ovih godina uspijeli sresti s Papom. (pitanje upućeno o. Jozi)"
"Da, osobno sam tri puta susreo Papu. Razgovarao sam s njim o ovim događajima."
"Koji ste... dojam stekli, i možete li nam što reći o Papinom stavu u svezi sa Međugorjem?"
"Papa slijedi Međugorje, Papa slijedi ukazanja. Papa s vremena na vrijeme putem raznih veza i dikasterija šalje svoje osobe da vide, da promatraju. Papa je vrlo sklon, vrlo otvoren, a poznaje i tešloće u kojima se Međugorje nalazi, prilike ukojima Crkva živi."
Pa ipak, teško je pomišljati na službeno izjašnjenje Crkve sve dok se nastavljaju ukazanja, bila ona istinita ili izmišljena.
Kroz ovih dvadeset godina Gospa bi se bila ukazala preko 7,000 puta. Troje vidjelaca: Ivan, Vicka i Marija kažu da imaju ukazanja svakodnevno. Ostali: Ivanka, Mirjana e Jakov, samo jednom godišnje. No u stvarnosti kalendar, upottrijebimo tu riječ, viđenja može varirati.
Mirjana, na primjer, kaže da ima vanredna viđenja svakog 2. u mjesecu. Evo jednog od zadnjih.
...[jezik koji ja ne razmijem, ali to jest "Zdravo Marij"]...
[tišina uslijed ukazanja]
Izuzev Vicke, vidioci su svi u oženjeni i udate te imaju djecu. Više se ne sastaju. Svatko od njih svaki put izabire jedno drugo mjesto za sastanak s Gospom.
Marija je udata za jednog Talijana i živi u Monzi. Dolazi u Međugorje svaki mjesec. Danas je zakazala sastanak u kapelici jednog hodočasničkog doma.
"Sad će biti trenutak ukazanja. Oni koji mogu kleknimo i pripravimose..."
Moli se vrlo revno. U nekoj vrsti mističkog crescenda. Zatim se zbiva kontakt. Za razliku od Mirjane, Marijine su oči stalno uprte u prazninu. Nikad ne zatvara očne kapke. I ona, kao i ostali vidioci, izgleda razgovara s nekim, no iz njezinih usana ne izlazi nikakav zvuk. Ostaje u tom stanju otprilike tri minute. Poneko slika fotoaparatom u prazninu u neizglednoj nadi da će zahvatiti dokaz viđenja.
Teško je doista shvatiti što se događa u tim trenucima. To su se dosad pitali liječnici, ostraživvači, znanstvenici, a da nisu došli do istovjetnog odgovora.
1984, frncuski profesor Henry Jeuette (? --ne znam francuski, W.m.) podvrgao je šestoro djece elektroencefalogramu te ispitivanjima očnih pokreta.
"Proučavanja ...[??izvršena??, W.m.] prije, za vrijeme i poslije ekstaza koje smo promatrali omogućavaju nam da ustvrdimo da u Međugorje ekstaze nisu patološke te da nema prijevare."
No tih istih godina drugi su profesori došli do drugačijih zaključaka.
"Ima i aspekata ovog fenomena koji zbunjuju ili koji bi u najmanju ruku zahtijevali daljnja istraživanja ili detaljnija razmatranja,
radi kojih mi danas vidimo da se radi o fenomenu koji ima sve karakteristike nadnaravnosti, ako tako možemo reći, dok je na početku, u prvih dva, tri ili četiri mjeseca u kojima su bila viđenja, taj fenomen bio malčice drugačiji. Moglo bi se steći dojam da se ekstaza uči. A to, zaista, nije vrlo nadnaravno."
Zadnja su ispitivanja na vidiocima izvršena u travnju '98. u Capiagu, kod Coma, od jedne ekike od devet liječnika. No slučaj nije ni izdaleka riješen.
U međuvremenu hodočasnici preplavljuju Međugorje. Za njih nije važno postoji li uvjerenje o autentičnosti.
"Pogledamo li pak, Isus baš i nije da je bio jeko prihvaćen u svoja vremena, u svoje vrijeme. Tako je bilo i u Fatimi, i u Lourdesu. Uvijek je baš bilo vremena u kojima se sama hijerarhija (Crkve, W.m.) postavila u stav iščekivanja, ponekad i nepovjerenja. Ali tko iskusi milost ovog susreta i ono što ti Ona (Gospa, W.m.) dariva, kaže 'Čujte, ne zanima me da li drugi vjeruju i prihvaćaju... Mene zanima ono što primam te ono što primaju moji ljudi, moji vjernici.'"
"Imao sam priliku, a, danas kažem, milost, da sam susreo jednu vidjelicu, Vicku. Izvjesno je da su me osjećaji preplavili. U očima crnim, dubokim ove, ove djevojke, ne znam, ima nešto neobjašnjivo, nešto što ti prenosi jednu sigurnost."
Dolaze ovamo sa svojim problemima, svojim nadama, svojim tjeskobama. Žele gledati, dodirnuti onu koja tvrdi da je vidjela ono što oni ne uspijevaju vidjeti.
Ovo je prizor koji se ponavlja svakog jutra u Vickinoj kući. Ona polaže ruke na glave hodočasnika koji je zovu i tiskaju se oko nje sa svih strana. Gužva je vrlo velika. Ima ih i koji se ne uspiju odhrvati osjećajima i stressu.
Skupine hodočasnika isporučuju joj tisuće pisama, listića, fotografija. To su nakane (?, W.m.), tako ih ovdje nazivaju, upućene Gospi. Vicka ih čuva nekoliko dana u svojoj sobici ukazanja. Zatim ih spaljuje.
"Za mene je uvijek velika radost i sretna sam što svakog dana mogu biti njezino oruđe, što mogu prenositi ono što Gospa želi, što daje poruke preko mene svim ljudima. Baš sam radosna što svim srcem mogu ono što Gospa meni daje davati drugima."
"Koliko će još trajati ovo vaše iskustvo? Zna li to itko?"
"Gedajte, ja to ne znam. Dokle Gospa hoće. Ja sam spremna, ja stojim na rasplaganju da činim ono što Ona hoće."
Vicka je među vidiocima najekstravertiranija, uvijek spremna da svakog primi.
Odrekla se braka da bi nepodijeljeno živjela ovu dimenziju posrednice između hodočasnika koji je traže i Gospe koju ona tvrdi da svaki dan vidi. I u ukazanjima je ona ta koja pokazuje da najviše razgovara, i to s najviše pouzdanja, sa Gospom za vrijeme ovih tihih, jedinstvenih i tajnovitih dijaloga.
"Oče naš..."
[tišina uslijed ukazanja]
U Međugorju, kao što je bilo i u Fatimi, posrijedi su tajne. Gospa ih je navodno otkrila deset svakom vidiocu, koji o njima nikad nisu pričali između sebe, tako da bi te tajne mogle biti različite po svakom vidiocu i moglo bi ih dakle biti više desetaka.
"Ono što ja mogu reći o tajnama jest da sam ja dobila devet tajni. Samo ja, Ivan, Marija, nas tri. I mi očekujemo desetu tajnu. A i to (mogu reći, W.m.) da je Gospa objasnila i rekla da je sedma tajna napola otkazana našim molitvama, (te isto tako mogu reći, W.m.) da Gospa traži od nas da više molimo. Našim se molitvama mogu otkazati i druge tajne."
Ivan Dragicević je najrezerviraniji od svih vidjelaca. Živi između Sjedinjenih Država i Međugorja. Prima hodočasnike u velikom šatoru montiranom do župnog dvora.
"...nas povesti putem mira."
"La Gospa viene come la Madre perchè vuole portarci lungo la strada della pace." "Gospa dolazi kao Majka i želi.. (čuj videokazetu ili pogledaj malčice iznad, ili nauči od mene talijanski, Webamaster)."
Službeno, p nalogu biskupa, vidioci ne smiju koristiti ni crkvu, ni župne prostorije za njihova ukazanja.
(Odnose i situaciju) opterećuje i jedno staro neslaganje između mostarskih biskupa i franjevaca, koji su bili prisiljeni da odstupe nekoliko župa dijecezanskim svećenicima, izgubivši time isključivu prisutnost koju su oni imali za vrijeme 470 godina turske vladavine, kad su se jedino oni skrbili za katolike. Narod ih je nazivao ujacima, jer ih nije mogao primati u kuću kao fratre, pa ih je primao kao rođake.
Također su i za vrijeme komunizma znali odoljeti progonstvima. Ovdje u širokobriješkom samostanu, u kojem danas živi o. Jozo, postoji jedna jama gdje su Titovi partzani mučki ubili 30 franjevaca. Međugorski fenomen plod je jedne zemlje bogate teškoćama u kojoj je vjera, religioznost, uvijek bila znak identiteta jednog naroda, nešto što se uvijek moralo proklamirati i braniti pod svaku cijenu.
Ni za vrijeme krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji od '91 do'96 hodočašća te navodna Gospina ukazanja nisu prestala. Usprkos mnogim bombardiranjima međugorska crkva ostala je neoštećena.
I to je čudo, kažu ovdje. Jer ovdje sve postaje znak. Znak je kažu, činjenica da je ta vrlo prostrana crkva izgrađena 1969. bila apsolutno nesrazmjerna potrebama male naseobine seljaka.
"Vedrete, non basterà a ospitare tutti i fedeli." avrebbe detto sibillino il prete di allora.
Znak je i križ na vrhu brda Križevac, izgrađen 1933. kao zalog i zaštita pred strašnim poharama.
Sve do svoje smrti prošle godine, interpretator Gospinih poruka vidiocima bio je međugorski župnik, o. Slavko Barbarić, štovan ovdje kao svetac.
Jedan drugi čudesni znak, kažu vidioci, ostavit će u Međugorju Gospa.
U međuvremenu su hodočasnici ti koji ostavljaju u Međugorju svoju milostinju. To je jedna rijeka novca kojom upravljaju fratri, u iščekivanju da Crkva službeno prihvati ovo mjesto kao marijansko svetište i da se ovdje mogne izgraditi jedan novi Lourdes.
"Ovo što se danas vidi prije nije postojalo. Sve se to moralo kupovati od privatnih osoba. Sve se to moralo izgrađivati tada. A u tu svrhu je zaista trebalo jako puno puno novca, da se sve to organizira, da se stvori jedan ambijent molitve. To što je ovdje rođeno je zahvaljujući Bogu i dragovoljnim prinosima vjernika."
Ovdje sada već svi žive od religiozne trgovine i turizma. Svi su otvorili prodavaonicu suvenira, bar, restoran, pansion.
U Međugorju i okolici gdje prije 20 godina nije bilo kuće s kupaonicom danas postoji kapacitet od 20,000 kreveta. Vjerski park? Takve definicije izazivaju prezirnu uvrijeđenost kod stanovništva. Njihova je odanost Gospi nepatvorena, vjera čvrsta kao stijena. Premda priče iz ukazanja izmiču bilo kakvoj racionalnoj logici.
Ovdje pred starom Jakovljevom kućom, njega, Vicku i Mirjanu navodno je Gospa prenijela u Raj, u Čistilište i u Pakao. Danteovsko putovanje da ih potakne na molitvu i na obraćenje. Prošlo je 20 godina i hodočasnici od ranog jutra i dalje opsjedaju Jakovljevo prebivalište.
"Where do you come from?" "Odakle dolazite?"
"From London." "Iz Londona."
"Why are you here?" "Zašto ste ovdje?"
"Well, because I believe and I hope..."
"Jer vjerujem i nadam se. Ima u ovom mjestu nešto posebno a ne pripada prošlosti već je to nešto što se događa sada."
"Dolazim iz Irske. Predivno je. Vratit ću se bez sumnje."
Jakov živi sa svoje troje djece i ženo mantovankom, koju je upoznao u Asoli, gdje se bio sklonio za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Ljudima ponavlja jednostavnim ali preciznim riječima poruke koje mu Gospa navodno i dalje ponavlja: mir, obraćenje, molitva, post.
"Ljudi nas traže da im pružimo svoje svjedočanstvo, da.... govorimo o našem iskustvu, iskustvu koje smo imali s Gospom te da govorimo o porukama i... Ali mi želimo biti kao i svi drugi. Stvarno i jesmo takvi."
"Vi ste imali deset godina kad su započele vizije. Kako... koliko je bilo teško jednom dječaku, da tako kažemo, podnijeti sve to?"
"Na početku je bilo malo teško jer sam pomišljao, kad bi nam Gospa upućivala poruke: hoću li i ja jednoga dana uspijeti sve to prihvatiti, slijediti taj put. Ali poslije sam jednu stvar shvatio. Ako se nešto zaista voli, ako zaita ljubiš Gospodina, ljubiš Gospu, ako se potpuno predaješ Gospi u ruke, poklanjaš joj svoj život, svoje srce, ništa više nije teško."
"Kako pomiriti sve to sa obiteljskim životom?"
"Ma ja mogu reći da, ja ne znam za drugi život jer sam ovaj život započeo kad sam imao 10 godina... i... ovo je naš život. Ali ja mislim da, ako zaista sve to želimo, mi možemo oboje sjediniti. Na primjer i u našoj obitelji imamo, imam vremena za svoju obitelj, imam vremena da pružim svjedočanstvo hodočasnicima. Može sve sve pomiriti ako zaista hoćemo."
"Vaša djeca su već počela pitati, zar ne, kad vide tatu kako govori sa svim tim ljudima, počela pitati ponešto, žele znati?"
"Moja su djeca još malena. Jedino ova, ima šest godina, ona već, ona puno već razumije, počinje postavljati pitanja, eto. No prvo što učim djecu jest ljubav koju Gospa ima prema njima."
Opis Gospa je precizan. Ima navodno sivu haljinu, bijeli veo, plave oči, crnu dugu kosu.
"Je li moguće opisati ono što vidite u viđenjima?"
"E, ja mislim da nije, jer, premda vidimo Gospa, prelijepu ženu uvijek odjevenu u sivu haljinu i bijeli veo, plavih očiju, crne kose. Ali prava ljepota Gospe ne može se opisati.
Mislim da nikad nitko, ni slikar ni kipar neće moći napraviti kip ili sliku Gospe. Jer , mislim, prava ljepota Gospea je upravu u onome što ti ona prenosi u tom trenutku. Ta dobrota, ta ljubav koju ima prema tebi, i zato je teško objasniti Gospinu ljepotu."
 
0.19