Zagreb, 6. prosinca 2007.
Sljedeće retke pišem i osobno u svoje ime, i kao predsjednik Udruge Croatia Fidelis.
Mnogi od posjetitelja, nadam se, prepoznat će temu ove stranice, jer će se lako sjetiti listića koji su dobili na štandu naše Udruge na nekom od sajmova u zasad samo ponekim od mjesta Liepa Naše (jedan od nedovršenih poslova koji gutaju naše vrijeme, pa nas još ne može biti širom Domovine, jest i izrada ovih stranica).
Drugi koji ovo budu čitali sjetit će se kako sam, ponekad malo nezpretno, ponekad i uz prateće probleme od strane onih koji bi trebali samo brinuti o dušama, još od 2004., pred raznim crkvama u Zagrebu, dijelio listiće, koji su u početku bili u crno-bijelom tisku, a tek nakon godinu-dvije u kvalitetnom "kolor" tisku.
Bili su to, a i dalje su, za one kojima je tema novost, listići s porukama Gospe iz Međugorja, Kraljice Mira, kako nam se predstavila.
Ove Gospe. Ili još bolje, ove Kraljice.
Bili su to ovi listići.
Od početka sam trošio znatan dio svojih prihoda na tiskanje poruka. Nažalost, ako to svi mogu razumjeti okvirno, samo oni koji imaju bar nekakvog izkustva sa održavanjem nekog računalnog pisača (printera), to mogu dobro razumjeti.
Oni čije je jedino razumjevanje jeftinoća tiska npr. dnevnih tiskovina, na kraju svog letimičnog razmišljanja zaključe valjda da je napomena o utrošku i manjkavim sredstvima samo moj blef, i da zapravo mlatim novce...
Vjerujem da je zato dobro na ovom mjestu objasniti, pa da barem oni između slabije informiranih iz prethodnog odlomka mogu zaključiti izpravno.
Nakladnike poput Večernjeg, Jutarnjeg i sličnih, boja za tiskanje njihovih novina košta jako, jako malo u uzporedbi sa skupoćom materijala za tiskanje na "malim" pisačima za male tiraže. Razlog je u industriji koja... olakšava globalnima, na uštrb malenih...
Ne postoje pisači (printeri) koji bi kvalitetno tiskali a da pri tome troše normalno, obično, u skladu sa dobrobitima svega tog napretka koji su oni koji nas "u napredak" vode uvijek proklamirali da je na korist svima...
Nije. Nego samo onima koji nas sve skupa, korišću, gramzivošću i ohološću ujedinjeni, pljačkaju, za svoju biednu korist od koje im ne će ostati ništa osim grižnje i bijesa što su radi šake prolazne časti, vlasti, imetka i užitka, za svu vječnosti prodali vlastite duše...
Ali ovo pišem da objasnim da (razpitajte se i sami kakve cu cijene "tonera") i po samo malom obojanom komadiću papira troškovi nisu uopće neznatni. Troškovi materijala i po tom malom obojanom komadiću papira, kao što je onaj koji sadrži riječi koje Gospa govori, koje listiće mi širimo, uz, na pozadini, poneku zgodu koja je na neki način povezana s Gospinim ukazanjima u Međugorju, dosežu oko 0,50 kn, i to samo troškovi materijala.
Radi se o tzv. kolor-laserskim pisačima. Jeftinije bi bilo da se mogu koristiti neki znatno ekonomičniji tintni pisači, ali kvaliteta tintnih je neusporedivo slabija, i manje trajna. A mi želimo tiskati listiće koji bi onima koji razumiju mogli biti trajni.
A jao meni ako dođe do većih kvarova. Te troškove mogu svrstati samo u gubitke. Jao i Udruzi, jer je osnovana mojim sredstvima, i jer i dalje moram u nju ulagati, budući da investiciju još nije počela ni održavati (a kamoli vraćati; ma ni ne tražim da vrati investirano, nego samo da se počne održavati prodajom i članstvom), pa ako ja nastavim ovako tonuti u gubitke, ni Udruga ne će moći obstati...
Mnogi će (naravno, naravno!) reći, pa što onda tiskaš i dijeliš, nitko te ne tjera. Baš tako sad profiteri znaju reći braniteljima koji su sve ostavili 1991, do 1995 skoro sve i izgubili, a i do danas se i dalje ekonomski moraju boriti za obnovu vlastitog standarda, a profiteri su razprodali Domovinu dok su oni ginuli na bojišnici, a ti isti izdajnici profiteri su se i obogatili, pa im sad poručuju: a tko te tjerao u rat?
Ne, ne tjera me nitko da tiskam poruke Gospine svakoga mjeseca.
I ne, usporedba sa braniteljima nije neumjestna.
Tiskam poruke za ljubav vlastitoj i vašoj Nebeskoj Majci i Kraljici, i na obraćenje mome Hrvatskom narodu, koje je jednako važno, štoviše, koje je nedjeljivo od nezavisnosti Hrvatskoga naroda. Jer, budemo li Boga štovali i zazivali i slušali Kraljicu Hrvata, Majku Božju, ostat ćemo kao narod i Bog će nam dati mir i nezavisnost. Ne budemo li, jao nama! Ma kakvi Srbski četnici i jugo-paravojne, paklene sile će nas podjarmiti...
Ali to se dogoditi ne će.
I sama Gospa je, ne znam da li i u kojem od međugorskih viđenja i poruka, jer u poviesti nije još nigdje i nikad ovako dugo negdje se ukazivala kao kod nas u Međugorju, u Hrvatskoj (ma ne priznam ti ja poviestno "Bosnu i Hercegovinu" ništa više nego što njezinog tvorca Tita priznajem: samo kao izdajnika i krvnika svoga naroda i stvaratelja nekog novog, jugoslavenkog jada; vidi ipak napomenu), ali u jednom drugom ukazanju i porukama, i to priznatim od Svete Rimske Crkve, a koji nisu u vezi i iz Međugorja, govori da baš naša "Nacija postaje znak za sve", i da će pobjediti u našoj Naciji, i da će tako biti za čitavo čovječanstvo. Često smo tu poruku, iz Svećeničkog Marijanskog pokreta, tiskali na poleđini listića.
Važno je da vjerujemo i slušamo Našu Gospu.
Hrvati dragi, a i svi drugi koji nas poštujete, bilo kojem rodu pripadali! Kraljica Neba i zemlje, Majka Velikoga Boga, baš je naš rod odabrala da na naše tlo, u kraj Hrvata Hercegovaca, dolazi sve ove godine i daruje Božje milosti ne samo za nas, već za vjerne svoje iz svih naroda svieta, koji svi amo hrle, a govori našim Hrvatskim jezikom i te njene rieči se prevode na sve jezike svieta!
Da li to uobće može biti nevažno?
Zar vas je tako malo koji razumijete da svojoj Nebeskoj Majci i Njezinim porukama posvećujemo premalo pozornosti, sramotno malo pozornosti!
Udruga Croatia Fidelis tiska više stotina listića mjesečno, ali mnogi ne bi ni uzeli poruke na našem štandu gdje su uviek izložene, na kojem god sajmu štand postavimo, da ih ne potaknemo mi koji poslužujemo za štandom...
E moj narode kako su te zaludili i pamet ti izprali mediji sa svim svojim glupostima i mozgovnim pranjima... da ne razumiješ poruke s Neba!
Međugorske Gospine poruke su važne i bili bismo sretni da se tisuće poruka svakog mjeseca dijele i čitaju... Pa će naša Udruga nastaviti tiskati te poruke svakog mjeseca, dokle god Gospodin Bog dopusti Kraljici Mira da nam dolazi i govori poruke.
One bi se, međutim, trebale financirati prilozima darovatelja, koji bi pokrivali naše troškove, kad bi bili barem razmjerni...
Ali evo što se događa.
Mnogi koji i nisu možda loši kršćani, tako se, redovito, zamisle nad kunama iz svojih novčarki, pa, kad na kraju nešto i žele dati, toliko raztegnu njihovu vriednost, da na kraju u naše ruke zapadne nešto lipa i možda malobrojna kuna... Nemojte, ljudi, nemojte! Uzimajte te poruke dok ne osjetite da ste Udruzi ipak potrošili koliko i vama treba npr. za najjeftiniji kruh i litru mlieka, pa onda toliko dajte. Ne vrieđajte s lipama i kunom ili dvije.
Ako hoćete još neku mjeru, onda koliko poruka, dvaput manje kuna, pa zaokružite na 5 kn gore ili dolje, i gotovo. Jer jedna poruka, samo materijala, potroši nam oko pola kune. A to nisu svi troškovi, jer kad je kvar, nema načina da ga bilo odkuda pokrijemo, a da si ne radimo gubitke. A to su skupi popravci.
I još ako hoćete dodatnu mjeru, nemojte ništa davati prije nego primite prvih 5-6 poruka, jer se ništa ni ne traži od neredovitih primatelja poruka, a tada dajte nešto okruglo, ali barem 5 kn.
Ima i takvih kršćana koji jednom daju ozbiljnije, kao što je recimo 50 kuna. Ali poslije se valjda kaju, pa nam prigovaraju da našu robu koju uz naknadu širimo u javnosti ili unutar članstva Udruge uz preskupu naknadu dajemo. Zaključili odjednom da imamo i strašno puno darovatelja, i ogroman promet, pa da smo profiteri...
Da imamo vremena i snage, postavili bismo sve račune na internet, pa gledajte i čudite se koliko je sredstava izgubljeno i kako to da, ako smo možda i počeli manje gubiti nego u nekim drugim razdobljima, ipak i dalje tonemo u gubitke... Do daljnjega ćete mi morati vjerovati na rieč da je tako.
Ima ih, ali su tako rijetki, a neke smo takve izgubili jer imaju vlastite druge troškove i pomagati nama više ne mogu, koji daju, 50 kn, 100 kn, koliko mogu, svakih nekoliko mjeseci. Samo što nas to ne pokriva, jer mi trošimo i 5 i 10 puta toliko svakog mjeseca koliko donacija dobijemo...
Previše ih ima koji radi našeg inzistiranja da je potrebno da se tiskanje poruka financira od primatelja poruka, više ni ne žele poruke uzimati, jer bi valjda one morale biti bezplatne. Odlično, i ja bih da su mi bezplatne, da me ništ ne koštaju. I bit će mi bezplatne, ništ me ne će koštat. Samo to će biti onda kad budem zrak mogao jesti umjesto kruha. Bit će mi, vjerujte! Tad će naime u šumi rasti računalni pisači iz zemlje, a sa stabala toneri.
Oprostite na sarkazmu, gorko mi je svu ovu uzkogrudnost Hrvatsku gledati.
Oprostite, ali i razumijte, molim vas...
Još ima važnih napomena za one rijetke moguće darovatelje, koji će nam možda u budućnosti značiti razliku između stečaja i obstanka.
Sasvim na dnu su podatci za uplatu na račun Udruge.
Velika tuga o kojoj se ovdje mora reći jesu naši pljačkaši uljudne ljubezne vanjštine: bankari.
Kakvi su to zakoni po kojima ti ne možeš saznati tko ti je na račun uplatio, premda sve podatke uplatitelja banka često ima, ali ti podatci nisu promptno dostupni, ni kad se uplata izvršila iz iste banke, onome kome je uplata upućena.
Pokušat ču još drugim riečima objasniti.
Banke i druge institucije koje primaju i prosljeđuju novčane uplate (potencijalne, skoro teoretske u ovom konkretnom slučaju), na račun Udruge Croatia Fidelis, uobće nisu transparentne!
Ako je uplatitelj uplatio u Hrvatskoj pošti, ništa više egzaktno nije, i nema načina da se niti zahvalimo na uplati, a, pred dragim Bogom, niti saznamo da ti novci, koje je možda netko uplatio, nisu negdje putom zapeli, pa nema nikakvog načina na svietu da saznamo da je netko nama uplatio, a kamoli tko je to, kad ti novci uobće nisu k nama ni stigli.
To što gore pišem je sasvim moguće. Ne mogu tvrditi da se uobće dogodilo, ali se moglo dogoditi i puno puta.
Pa zar ne vidite koliko se u Hrvatskoj krade. A kontrolori su valjda nepodmitljivi, je l'? Ma pričajte nekom drugom tu priču. Ne nama!
Nikog ne optužujemo, samo navodimo da je takvo nešto zaista moguće.
Imamo vrlo konkretnu potvrdu iz email korespondencije, međutim, za jedan sličan, malo drugačiji slučaj. Za samo jedan. A vi, posjetitelji naši, zaključite koliko je takvih, odmah sljedećih, slučajeva moglo biti.
Pisala je predsjedniku Udruge jedna darovateljica da nam želi redovito darovati po 50 kn do 100 kn mjesečno. Sad bi trebalo tražiti u arhivama kada i koliko je zaista uplatila na račun Udruge, no po sjećanju to je na koncu bilo sve ukupno oko 150 kn ili 200 kn.
U vrieme te naše korespondencije bila je na upravo ovoj adresi (to je ova adresa: http://www.exDeo.com/medjugor/GospP/helph.php, ovakva ista stranica, ali stara inačica (verzija). I u toj inačici, a tako i na listićima koje smo širili, bio je, dok Udruga još nije bila osnovana, broj tekućeg računa izrađivača listića, mene, ali kako sâm broj mog računa u "Privrednoj banci Zagreb" nije dostatan bez broja računa same matične banke, bio je i taj račun, račun same banke, bez znanja kojeg ne možete privatnoj osobi uplatiti novce na broj njezinog tekućeg računa.
Nažalost, ta je osoba, čitajući podatke za uplatu s nedovoljno pozornosti, pri uplati upisala samo broj računa banke, i tako jedino što je postigla jest: ostala bez novaca, a da mi od njezine uplate nismo dobili ni lipe...
Ne bojte se, nitko nije nju pitao što je i kome htjela zaista uplatiti, a to što je upisala moje ime na uplatnicu, nema veze, bitna je bila brojka, i malverzacija je bila lako ostvariva, pretpostavljam. Nikoga ne okrivljujem... Pa zar bih imao vremena što u vezi ovoga sad dokazivati? I kome? Ne budite smiešni.
Dakle, budući da su banke vrlo netransparentne i pogoduju krađi, ako tko želi pomoći da Udruga financijski obstane i traje, i da poruke Gospine širimo, možda i sve više i više... Onda:
Čuvajte potvrde o uplati sve dok iz izravnog razgovora s nama, ili pouzdanog kontakta s nama emailom (email isto može biti krivotvoren, ali to je duža priča od prostora na ovoj stranici) ili druge vrsti ne provjerite da su vaši novci zaista na naš račun sjeli.
Miroslav Rovis, m.rovis [at] inet.hr, tel. 01/6602-633 mob. 091/8211-630
Pouzdan način uplate sredstava za potporu (jedino uz provjeru izravnim kontaktom s predsjednikom Udruge, podatci neposredno iznad) je na:
žiro račun Udruge Croatia Fidelis: 2360000-1101901715
I još jedno razmatranje je potrebno napisati.
Prvih godina tiskanja poruka preporučivali smo vjernicima da nam pomažu širiti poruke i samim dijeljenjem, bez pokrivanja troškova.
To više nije slučaj.
Ne samo jer su se dogodile zloporabe, pa je, imamo tu novinu negdje, u jednom Večernjem listu izašlo ime izrađivača poruka u malom članku, kao da je neki organizator poput onih što djecu tjeraju na prošnju a onda im novce uzimaju, jer su neke žene u, čini mi se Sisku, u bolnici, da li u pred-Božićno vrieme kao sada, ne sjećam se točno, ali prodavale, po pet kuna jedna, poruke iz Međugorja. I, da, to se dobro sjećam, na poleđini je bila slika generala Ante Gotovine sa Zlatkom Sudcem, slika koju možete vidjeti na ovoj stranici ove lokacije na kojoj ste, koji je tada bio u bijegu. I taj dio listića s tom slikom baš je tiskan uz taj člančić... Da slika potječe prije generalova bijega, naravno, nije navedeno.
Upravo od tada sve sljedeće poruke zato na prednjoj strani nose, pri dnu napomenu da treba donirati samo izrađivaču.
Sretni ćemo biti nađe li se onih koji žele širiti poruke, ali kako su donacije pretežno bijedne pogotovo unatrag godinu-dvije, potrebno je da djelitelj pokrije troškove (i to troškove samo materijala za izradu) poruka koje želi dijeliti.
Napomena o Međugorju, koje je u poviestnoj Hrvatskoj, premda je u državi "Bosni i Hercegovini".
Kakve su to granice i odkad su i tko ih je baš tamo postavio?
Titovsko-jugoslavenske, pa onda Europsko-Badinterove i Hrvatska sluša pokorno... Znam, znam... Niti se moglo, niti se sada može bolje, ali tako je.
Nisam za prezir zakona, ni za bilo kakav novi rat i nikoje čišćenje od onih koji nisu Hrvatskog roda. Ali nemojmo zato zaboraviti da su Hrvati iz Herceg-Bosne naš rod i barem se ne dijelimo od njih više nego što smo prisiljeni uvjetima europskih i svjetskih vladara, t.j. ovom tužnom odjeljenošču u različite države. Međugorje i oni krajevi su poviestno gledajući Hrvatsko tlo, Hrvatska. Riječ "poviestno" je naglašena u mom nepriznavanju te titovsko-jugoslavenske države "Bosne i Hercegovine", koju ipak priznajem kao važeći među-državni ugovor, koliko god bio nepravedan. Ali poviestno, gdje je, prije Jugoslavena nesretnih? Gdje je u svim stoljećima prethodnim?