neka godina prije 2007.g.
a ovo datiranje iznad i ova dva redka su prilikom obnove ove Mrežne lokacije 19. listopada 2020.
prievod na Hrvatski (i korekture u Engleskoj i Talianskoj inačici stranice) učinjeni 18. X 2020., prievod na Engleski dovršen bio prije 2007.
Ovaj članak, u vrieme kad sam ga preuzeo, nalazi se dostupan javnosti putem Mreže, koliko razumiem, na nekim drugim lokacijama, ali na lokaciji www.unavox.it, na adresi točno: http://www.unavox.it/032b.htm nalazi se najbolji i podpun prikaz, i auktoru lokacije sam dužan zahvalnost na ljubaznom dopuštenju da uporabim i prevedem materiale lokacije, među kojima je ovaj članak prvi. Na exDeo.net se nalazi na talianskom ne-preinačen preslik onoga, radi jednostavnije uzporedbe s prievodima na Hrvatski i Engleski koje kanim provesti i koje će ovdje biti moguće naizmjence zamjenjivati u obliku i prikazu jednakom u istom prozoru.
Sv. Ćiril Jeruzalemski i Pričest na ruku
[Koliko o pitanju vezanom uz takozvanu "Pričest na ruku",
prikazujemo vam članak R. P. Giuseppe-a Pace, S. B. D.,
objavljenom u broju od siečnja 1990.g. u tiskovini Chiesa Viva
(naklada Civiltà, via Galileo Galilei, 121, 25123 Brescia).]
Žir je po mogućnosti hrast; hrast je žir koji je dosegao savršenost. Jednom hrastu, postati ponovno žir, kad bi mogao a da pri tom ne umre, bilo bi nazadak. Radi toga je u Mediator Dei (n. 51) Pio XII osudio liturgijski arheologizam kao protuliturgijski ovim riečima: "… ne potiče onoga revnost prava i umna tko se želi vratiti drevnim obredima i navadama, raztajući se s novim normama uvedenim po razporedbi Božanske Providnosti i radi promjenjenih okolnosti. Taj način razmišljanja i djelovanja, doista, potiče na oživljavanje prekomjernog i nezdravog arheologizma izazvanog nelegitimnim Koncilom u Pistoia-i, i napreže se povratiti mnogostruke zablude koje su bile začetkom tog koncilčića i koje su iz njega prosliedile, uz veliku štetu za duše, i koje je Crkva, bdijući čuvar Depositum Fidei [Baštine Vjere] koju joj je povjerio njezin Osnivatelj, s punim pravom osudila".
Takve jedne bolestne obsjednutosti - arheologitisa - su plien oni pseudoliturgičari koji opustošuju Crkvu u ime II Vatikanskog Koncila; pseudoliturgičari koji ponekad dosežu do točke da potiču nukanjem i primjerom svoje podređene da krše to malo zdravih zakona koji još preživljuju,
a koji su od tih istih formalno očitovani i potvrđeni.
Simtomatičan je u tom smislu slučaj obreda Svete Pričesti.
Poneki biskup, doista, nakon što je očitovao da tradicionalni obred, polaganja svetih Prilika u usta pričestnika, jest još uviek važeći, dopušta uzprkos tomu, da se dieli sveta Pričest u košarama koje si vjernici dodaju, iz ruke jednog u ruku drugog;
ili on sam polaže svete Prilike u gole ruke - koje jesu li uviek čiste?
- pričestnika. Želi li se uvjeriti vjernika da presveta Euharistija nije drugo do li običan kruh, pa makar i blagoslovljen, u svrhu jednog simboličnog malog domjenka, onda se doista krenulo najizravnijim putom: putom svetogrđa.
Podupiratelji Pričesti na ruku pozivaju se na onaj pseudoliturgijski arheologizam kojeg je apertis verbis osudio Pio XII. Kazuju doista i ponavljaju da je se na takav način treba primati, jer se je takvim načinom to činilo u cieloj Crkvi, bilo na Zapadu ili na Iztoku od početaka pa nadalje kroz tisuću godina.
Točno je i izvjestno da su se od početaka pa nadalje kroz skoro dvije tisuće godina pričestnici morali uzdržati od bilo kakva jela i pila, od vigilije pa do trenutka svete Pričesti, u pripravi za istu.
Zašto ti arheologitičari ne obnove taj Euharistijski post?
što bi sigurno doprinielo, i to ne malo, da se živom u umu pričestnika misao o predstojećoj Pričesti, da bi ih se bolje na nju pripravilo.
Jest naprotiv izvjestno da je netočno da je od početaka nadalje kroz tisuću godina bila u cieloj Crkvi, na Iztoku i na Zapadu, navada polaganja svetih Prilika u ruke vjernicima.
Konj za trku tih pseudoliturgičara je sliedeći odlomak Mistagogičkih Kateheza koje se pripisuju Sv. Ćirilu Jeruzalemskom:
«Adiens igitur, ne expansis manuum volis, neque disiunctis
digitis accede; sed sinistram velut thronum subiiciens, utpote Regem suscepturæ:
et concava manu suscipe corpus Christi, respondens Amen».
(Kada dakle ideš na Pričest primakni se dlanova otvorenih, tako da ti prsti nisu raztavljeni; nego držeći lievu poput trona pod onom koja će primiti Kralja; a sa desnom udubljenom primi tielo Krista, odgovarajući Amen).
Stigavši do ovog Amen, zaustavljaju se; ali Mistagogične Kateheze
tu se ne zaustavljaju, nego dodaju:
«Postquam autem caute oculos tuos sancti corporis contactu
santificaveris, illud percipe… Tum vero post communionem corporis Christi,
accede et ad sanguinis poculum: non extendens manus; sed pronus
[na grčkom: 'allà kùpton, što Belarmin prevodi genu flexo],
et
adorationis ac venerationis in modum, dicens Amen, sancticeris, ex sanguine
Christi quoque sumens. Et cum adhuc labiis tuis adbaeret ex eo mador, manibus
attingens, et oculos et frontem et reliquos sensus sanctifica… A communione
ne vos abscindite; neque propter peccatorum inquinamentum sacris istis
et spiritualibus defraudate mysteriis». (Nakon što si brižljivo posvetio svoje oči stavljajući ih u kontakt s tielom Krista, primakni se i kaležu: ne držeći ruke izpružene;
nego pognut i na način da izraziš osjećaje adoriranja i poklonstva, kažući Amen, posvetit ćeš se, uzimajući i od krvi Krista. I dok još imaš usta vlažna od istog, dodirni si ruke, a zatim njima posveti svoje oči, čelo i sve osjetila… Ne odmičite se od pričesti; ne lišujte se tih svetih i duhovnih tajna pa ni kada ste okaljani griesima). (P. G. XXXIII, coll. 1123-1126).
Tko je kadar tvrditi da je takav jedan obred bio pa makar i malo manje nego tisuću godina navadan u sveobćoj Crkvi? I kako pomiriti jedan takav obred, po kojem je pripušten svetoj Pričesti i onaj koje je okaljan griehom, sa navadom koja je izvjesno sveobća od izkona a koja je branila svetu Pričest onima koji nisu bili sveti?: «Itaque quicumque manducaverit panem hunc, vel biberit calicem Domini indigne, reus erit corporis et sanguinis Domini. Probet autem seipsum homo: et sic de pane illo edat, et de calice bibat. Qui enim manducat et bibit indigne, indicum, sibi manducat et bibit non diiudicans corpus Domini». (Stoga tko god jede od ovoga kruha i pije od kaleža Gospodnjega nedostojno, bit će krivac tiela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko izpita: i tada [nađe li se bez težkih grieha] neka blaguje od tog kruha i pije od tog kaleža. Onaj doista koji jede i pije nedostojno, jede i pije vlastitu osudu, ne razaznavajući tiela Gospodnjeg). (I Korinćanima, 11, 27-29).
Takav ekstravagantan obred Svete Pričesti, čiji se opis zaključuje nukanjem da se prima sveta Pričest i ako griehom okaljani, zacielo nije propoviedao Sv. Ćiril Jeruzalemske Crkve,
a nije mogao biti dopušten ni u ikojoj drugoj Crkvi. Radi se zapravo o obredu koji je nastao u mašti, mašti na razpuću između fanatizma i svetogrdnog, auktore Apostolskih Ustanovljenja:
anonimnog Sirca, gutača knjiga, neumornog pisca, koji izlieva u svoje spise, neprobavljen i zagađene dielovima vlastite mašte,
velik dio svojih vlastitih čtiva; koji u knjizi VIII navedenih Apostolskih Ustanovljenja, dodaje, pripisujući ih Papi Klementu, 85 Kanona Apostolskih; kanona koje je Papa Gelasije I, na Koncilu u Rimu 494. g.,
proglasio apokrifnima: «Liber qui appellatur Canones Apostolorum,
apocryfus (P. L., LIX, col. 163).
Opis tog ekstravagantnog obreda, ako i nije nužno uviek svetogrdan, uvedena je u Mistagogične Kateheze djelom jednog nasljednika Sv. Ćirila, kojeg većina smatra da je biskup Ivan, kripto-arijanac, origenijanac i pelagijanac; a kojemu su se stoga suprotstavljali Sv. Epifan, Sv. Jeronim i Sv. Augustin.
Kako može Leclercq tvrditi da: «… nous devons
y voir [in detto rito stravagante] une exacte représentation
de l'usage des grandes Eglises de Syrie»? Ne može tako tvrditi a da ne proturječi samome sebi, budući da je malo ranije uztvrdio da se radi o:
«… une liturgie de fantasie. Elle ne procède et elle
n'est destinée qu'à distraire son auteur; ce n'est pas une
liturgie normale, officielle, appartenant à une Eglise déterminée»
(Dictionaire de Archeologie chretienne et de Liturgie, vol. III,
parte II, col. 2749-2750).
Naprotiv, imamo svjedočenja koja su izvjestna o navadama oprečnim,
a to je o navadi polaganja svetih Prilika u usta pričestnika, i o zabranama laicim dodirivanja svetih Prilika vlatitim rukama. Jedino u slučaju nužde i u vrieme progona, uvjerava nas Sv. Bazilije, moglo se poništiti navedeni odredbu, i bilo je dopušteno laicima da se pričeste vlastitim rukama (P. G., XXXII, coll.
483-486).
Ne kanimo, jasno je, pregledati kao na izložbi sva svjedočanstva da bismo pokazali da je u starini važila navada da se polaže svete Prilike u usta pričestnika laika; uputit ćemo samo na neke simptomatične, a koje su uz to dostatne da pobiju one koji tvrde da je u sveobćoj Crkvi, kroz tisuću godina, bilo na Iztoku ili na Zapadu,
navada bila polagati svete Prilike u ruke laicima.
Sv Eutih, Papa od 275.g. do 283.g., da ih ne bi doticali vlastitim rukama, zabranjuje laicim da nose svete Prilike bolestnicima:
«Nullus præsumat tradere communionem laico vel femminæ
ad deferendum infirmo» (Neka se nitko ne usudi povjeriti pričest laiku ili ženi da ih oni nose bolestniciam) (P. L., V,
coll. 163-168).
Sv. Grgur Veliki pripovieda da je Sv. Agapit, Papa od 535 do 536, za vrieme tih nekoliko mjeseci svog pontifikata, prilikom posjete Konstantinopolu, ozdravio jednog gluhoniemog pri činu u kojem mu je «ei dominicum Corpus in os mitteret»
(stavljao u usta Tielo Gospodnje) (Dialozi, III, 3).
Toliko za Iztok; a za Zapad, zna se i nedvojbeno je da je isti Grgur Veliki dielio na takav način svetu Pričest laicima.
Već i prije Koncila u Saragozi, 380.g., objavio je ekskomunikaciju onima koji bi se usudili činiti sa presvetom Euharistijom kao da je vrjeme progon, vrieme u kojem su se i laici mogli naći u potrebi da je dotaknu vlastitim rukama (SAENZ DE AGUIRRE, Notitia Conciliorum Hispaniæ, Salamanca,
1686, pag. 495).
Inovatora kojima ne prija stega nije naravno nedostajalo ni u starini.
A to je navelo crkvenu vlast da ih prizove k redu.
Tako učini Koncil u Rouen, oko 650.g., zabranivši Djelitelju Euharistija da položi svete Prilike na ruku pričestnika laika:
«[Presbyter] illud etiam attendat ut eos [fideles] propria
manu communicet, nulli autem laico aut fœminæ Eucharistiam in manibus
ponat, sed tantum in os eius cum his verbis ponat: "Corpus Domini et sanguis
prosit tibi in remissionem peccatorum et ad vitam æternam". Si quis
hæc transgressus fuerit, quia Deum omnipotentem comtemnit, et quantum
in ipso est inhonorat, ab altari removeatur» ([Prezbiter]
će skrbiti i o ovome: da pričešćuje [vjernike] vlastitom rukom;
ni jednome laiku ili ženi da ne polaže Euharistiju u ruke, nego jedino na usta,
ovim riečima: "Tielo i krv Gospodnja neka ti budu na odpuštenje grieha i na život vječni". Tko god bude prekršio te propise, prezreo time svemogućeg Boga i koliko do njega ubezčastio ga, neka bude uklonjen od oltara). (Mansi, vol.
X, coll. 1099-1100).
A nasuprot Arijevci, koji da bi pokazali da ne vjeruju u Kristovo božanstvo, i da drže da je Euharistija kruh čisto simboličan, su se pričestčivali stojeći i dodirujući vlastitim rukama svete Prilike. Nije bez razloga Sv. Atanasije mogao govoriti o arijevskoj apostaziji (P. G., vol. XXIV, col. 9 ss.).
Ne poriče se da je bilo dopušteno laicima ponekad dodirivati svete Prilike, u određenim posebnim slučajevima, ili u ponekoj posebnoj Crkvi,
kroz neko vrieme. Ali se poriče da je takva bila navada Crkve bilo na Iztoku ili na Zapadu kroz tisuću godina; potom natočno je i dalje tvrditi da se treba tako činiti i dalje. I u kultu koji treba odavati presvetoj Euharistiji dogodio se mudar naprjedak,
analogan onom koje se sbio u dogmatskom polju (a s kojim ništa zajedničkog nema modernistička teologija smrti Božje).
Navedeni liturgijski naprjedak učinio je sveobćim navadu klečanja u činu adoracije, te stoga uprabu klecala; navadu da se pokrije pričestna ograda bielim stolnjakom, uporabu plitice, ponekad i upaljene baklje; te za tim redovitost da se barem četvrt sata ostane u osobnom zahvaljivanju. Ukinuti sve to nije uvećavanje kulta koji se odaje Bogu u presvetoj Euharistiji, i vjere i posvećenja vjernika, već je služenje đavolu.
Kad Sv. Toma (Summa Theologica, III, q. 82, a 3)
izlaže motive koji zabranjuju laiku da dodiruje svete Prilike, ne govori o obredu koji bi tada bio nedavno izumljen, već o liturgijskom običaju starom koliko i Crkva. S pravom je Tridentski Koncil mogao ne samo uztvrditi da je u Crkvi Božjoj bila trajna navada da laici primaju Pričest od svećenika, dok su se svećenici pričestčivali sami; već i to da je ta navada potiče od apostola (Denzinger, 881). Eto sbog čega je nalazimo propisanu u Katekizmu Sv. Pija X (Pitanja 642-645). A evo taj propis nije poništen: u Novom Rimskom Misalu,
u članku 117, piše da pričestnik tenens patenam sub
ore, sacramentum accipit (imajući držanu pliticu pod ustima, uzme sakramenat).
Poslie čega nije moguće razumjeti kako ti isti objelodanjivatelji tako mudrog propisa, odi stog odrješuju biskupije jednu za drugom.
Običan vjernik pred tolikom inkoherentnošću, može jedino začeti veliku ravnodušnost prema crkvenim zakonima
liturgijskim i ne liturgijskim.